Abstract

Suvremeni razvoj genetskog inženjeringa i biotehnologije snažno utječe na način na koji se danas razumije i tretira mentalno zdravlje. Napredak u području precizne dijagnostike i personaliziranih terapija omogućuje učinkovitije biomedicinske intervencije, no istodobno potiče redukcionističke pristupe koji psihičke poremećaje svode ponajprije na biološke ili genetske uzroke. U takvom okviru često se zanemaruje egzistencijalna dimenzija ljudskog iskustva, uključujući pitanje smisla, osjećaj unutarnje praznine i životnu orijentaciju pojedinca. Takav razvoj otvara niz etičkih i filozofskih pitanja, osobito u vezi s granicama intervencije u ljudsku prirodu i odgovornošću prema pacijentima. Ovaj pregledni rad analizira dosege i ograničenja biotehnoloških intervencija u psihijatriji i psihologiji iz perspektive logoterapije Viktora E. Frankla, koja volju za smislom prepoznaje kao temeljnu dimenziju ljudskog postojanja. U radu se pokazuje da, iako biotehnološki pristupi mogu doprinijeti ublažavanju simptoma i poboljšanju funkcionalnosti, oni ne mogu nadomjestiti čovjekovu potrebu za smislom. Zaključno se naglašava potreba za uključivanjem logoterapijskih i filozofskih uvida u kliničku praksu, kako bi se liječenje mentalnih poremećaja odvijalo na način koji uvažava etičke, egzistencijalne i vrijednosne potrebe pacijenata.