Abstract

Analizirajući vrijeme u kojem živi Frankl kao ključni problem uočava čovjekovo ophođenje s pitanjem smisla. Bude li frustrirana „volja za smislom“ tako što se ovo pitanje zanemari ili potisne, odnosno pokuša li se zaobići nadomjestkom kao „voljom za užitkom“, za moći ili samoostvarenjem, čovjek se dovodi u situaciju „egzistencijalnog vakuuma“ i napokon „noogene neuroze“. Značajne poticaje razvoju logoterapije i egzistencijalne analize Frankl vidi u analizi čovjekova stanja filozofa egzistencijalističkog usmjerenja, čije misli nailaze na potvrde kliničke prakse. Logoterapija i egzistencijalna analiza ne vidi svoj rad iscrpljen psihoterapeutskom pomoći, nego uočava potrebu preventivnog djelovanja, i to na poseban način kroz odgoj