Wikipedija

Ljudevit Gaj

hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik

Ljudevit Gaj[a] (Krapina, 8. srpnja 1809. – Zagreb, 20. travnja 1872.) bio je hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Gaj je središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu.

Ljudevit Gaj
Rođenje 8. srpnja 1809.
Krapina
Smrt20. travnja 1872. (62 god.)
Zagreb
Period pisanja1826. – 1864.
Književni periodromantizam
SuprugaPaulina (rođ. Krizmanić)[1]
Djeca5: Velimir,[2] Svetoslav, Bogdan, Milivoj, Ljuboslava
Važnija djela
  • Kratka osnova horvatskoga-slavenskoga pravopisaňa, Kosenke ilirske
Portal o životopisima

Životopis

uredi
Ljudevit Gaj
Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa‎, 1830.

Ljudevit Gaj rodio se u Krapini 1809. godine. U njegovoj obitelji govorio se njemački jezik, no majka Julijana mu je njegovala i kajkavštinu. Pučku školu polazio je i završio u rodnoj Krapini.[5] Gimnaziju je pohađao u Krapini (prvi razred),[6] Varaždinu (od 1821. godine, latinska gimnazija) i u Karlovcu (od 1826. godine, njemačka gimnazija). Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, koji je nastavio u Grazu, a 1829. godine upisao se na pravo u Pešti.[7] Godine 1830. u Budimu tiskao je knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa‎ dvojezično (na hrvatskom i njemačkom jeziku) koja mu je pronijela ime cijelom domovinom. Ta knjižica od 27 stranica uzima se kao početak hrvatskih preporodnih gibanja.[8] Po završetku studija 1831. godine vratio se u Krapinu. Početkom 1832. godine došao je u Zagreb, gdje je radio u pravnoj struci.[7] Doktorirao je filozofiju 1834. godine u Leipzigu.[7]

Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkog pisma, zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod te je, uz to što je bio središnja osoba ilirskog pokreta, postao važna osoba u cijelom narodnom preporodu. Godine 1834. pribavio je kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom što petnaest godina ranije Juraj Šporer nije uspio. Dana 6. siječnja 1835. godine pojavile su se Novine Horvatske, a 10. siječnja i njihov književni prilog Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka; bio je to golem napredak i nagovještaj da će se hrvatska književnost konstituirati kao jedinstvena cjelina, time je bio uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika. Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će preporodni pokret pod hrvatskim imenom; do kraja te godine Novine izlaze na kajkavskom, a u Danici će usporedno s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova imena u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku, početkom drugoga godišta (1836.), značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli.


Ljudevit Gaj, spomenik u Krapini

Bio je Gaj čovjek odlučan i okretan, neumoran, poletan i rječit; njegova pojava očaravala je ne samo mnoštvo nego i birane pojedince. Tako je postigao da ilirski zanos učas preplavi cijelu Hrvatsku. "Za Ilirstva nebiaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron."[9] Tako je poslije tri desetljeća posvjedočio već prvom rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević. I dok je Vitezović bio nositelj hrvatske svijesti odjevene u ruho ilirskog mita, Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom. Ustvari, bila je to velikoilirska koncepcija kojom je Gaj, svjestan da se slavenska književnost i kultura ne mogu nositi s vodećom njemačkom i francuskom, nastojao ujedinici sve Slavene na temelju pretpostavke o zajedničkom, ilirskom podrijetlu.

Arkada preporoditelja na Mirogoju[10]

Punih sedam godina trajat će u Hrvatskoj silni ilirski zanos i davati ton cjelokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorija, jezika i književnosti. Sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo pjesama, bezbroj stihova ispjevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog jedinstva, a da se ni jedan jedini od tih pustih pjesmotvora ne može nazvati poezijom; grandiozna, magična ilirska ideja nije mogla istinski inspirirati ni neosporne pjesnike među pjesnicima ilirizma. Znak da i nije bila duboko ukorijenjena. Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izišla je 17. siječnja 1843. godine s obrazloženjem da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora. Da bi se stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i književnost.

Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. siječnja 1843. godine, izišle su Ilirske narodne novine posljednji put. I kao da se ništa nije dogodilo već je idući broj izišao pod naslovom Narodne novine, s književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvom godištu – Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska. Sedmogodišnja ilirska epizoda bila je tako završena, ali razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda nije time ni prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je djelovati na istim osnovama, hrvatskima, na kojima je i počeo prije osam godina. Bilo je to moguće upravo zato što je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez prosvjeda, štoviše sa zahvalnošću; a to je mogao jer je i njemu ilirstvo bilo samo sinonim za hrvatstvo. Njime je htio ojačati hrvatsku narodnu svijest u danima kad je to bilo najpotrebnije; a kako je u međuvremenu ta svijest ojačala, ilirski mit nije mu više bio ni potreban.

Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Dana 15. listopada 1885. godine, nakon dovršetka gradnje arkada na zagrebačkome groblju Mirogoju, njegovi posmrtni ostatci preneseni su u arkadu preporoditelja.[10][11]

Književni rad

uredi

Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite. Budnica "Još Horvatska ni propala", napisana još 1833. godine, bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme su mu, pisao je Antun Barac, bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno", a osobito njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja živih slika i prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao "među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma."

Djela

uredi
Sbirka nekojih rěčih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane
  • Die Schlösser bei Krapina sammt einem Anhange von der dortigen Gegend in botanischer Hinsicht, Karlovac, 1826.
  • Kratka osnova horvatskoga - slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i zrokov = Kurzer Entwurf einer kroatisch = slavischen Orthographie nach philosophischen, nazionälen und ökonomischen Grunjdsätzen, iz tiskarnice Kralevskoga Vseučilišta, Budim, 1830. (Faksimilno izd. Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske – Sveučilišna naklada Liber – Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1983.)
  • Na grobu poglavitoga i preizvishenoga horvatzkoga domorodca gozpodina Henrika Mixicha od Dolnyega Lukavca, ... koteri na veliku salozt verneh trojjedne domovine szinov 18. proszinca 1832 vu cvétu sitka szvoga preminushe, iz szlovotizke Ferenca Suppana, Zagreb [1832.]
  • Szlavoglaszje iz Zagorja preizvishenomu i viszokopoglavitomu gozpodinu Stefanu Osegovichu od Barlabassevca ... kakti trojjednoga Kraljeztva dalmatinzkoga, horvatzkog i szlavonzkoga ter viszoke chazti banzke mestru pervobilesniku: vu orszachkom zjedinjenih treh Kraljeztv Zbora v Zagrebu 24 rosnjaka 1832 zebranomu, Pritizkano pri Francu Suppanu, Zagreb, 1832.
  • Kosenke ilirske, Pritiskano pri Franji Suppanu, Zagreb, 1835.
  • Sbirka nekojih rěčih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane, (trudom i troškom c. kr. priv. narodne novinarnice ilirske.), Zagreb, 1835.
  • Proglas: [Teče evo dvadeset i osma godina, kako smo s Narodnim novinama i Danicom ...], Tiskom dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1862.
  • Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1864.
  • Gajuša: izbor iz "Narodnoga blaga" Ljudevita Gaja / [sakupio] Ljudevit Gaj, prir. Nikola Bonifačić Rožin, Yugodidacta, Zagreb, 1973.

Spomen

uredi
  • 1891.: Podignut mu je spomenik u središtu Krapine.[12]
  • Glavni trg gdje mu je podignut spomenik (rad kipara Ivana Rendića) i ulica koja vodi do njegove rodne kuće nose njegovo ime.[13]
  • 1966.: Rodna kuća mu je uređena u memorijalni muzej Grada Krapine.[12]
  • Diljem Hrvatske ulice i trgovi nazvani su po njemu, »(...) čak 211 hrvatskih ulica i brojni trgovi nose Gajevo ime (...)«.[14]

Bilješke

uredi
  1. ↑ Izvori bilježe da je rođen pod imenom Ludwig Gay.[3][4]

Izvori

uredi
  1. ↑ Paulina Gaj, library.foi.hr, pristupljeno 20. rujna 2019.
  2. ↑ Gaj, Velimir. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 20. rujna 2019.
  3. ↑ Hauser, Otto. 1915. Die Lyrik des Auslands seit 1800. R. Voigtländer. Leipzig. str. 160
  4. ↑ Ognjenović, Gorana; Jozelić, Jasna. 2014. Politicization of Religion, the Power of State, Nation, and Faith: The Case of Former Yugoslavia and its Successor States. Palgrave Macmillan. str. 81. ISBN 9781137477866
  5. ↑ 'Gaj, Ljudevit, krapina.net, pristupljeno 14. travnja 2025.
  6. ↑ Godišnjica smrti Ljudevita Gaja, M. Šel., članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999., krlezijana.lzmk.hr, pristupljeno 14. travnja 2025.
  7. 1 2 3 Gaj, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 20. rujna 2019.
  8. ↑ Djela Ljudevita Gaja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2022. (Wayback Machine), db.nsk.hr, pristupljeno 20. rujna 2019.
  9. ↑ Marković, Ivan. Bilješke o jeziku Ante Starčevića // Filologija, br. 71, (2018.), str. 75.-114., (Hrčak), str. 78.
  10. 1 2 Gradska groblja Zagreb - Početak gradnje arkada, gradskagroblja.hr, pristupljeno 11. listopada 2019.
  11. ↑ Mirogoj - Galerija spomenika preminulima, hismus.hr, pristupljeno 11. listopada 2019.
  12. 1 2 Zaslužni građani grada Krapine  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. svibnja 2019. (Wayback Machine), krapina.hr, pristupljeno 20. rujna 2019.
  13. ↑ Muzej Ljudevita Gaja, krapina.hr, pristupljeno 20. rujna 2019.
  14. ↑ Mia Petrić, Gaj – kontroverzni vođa preporoda, Vijenac, br. 737, 2. lipnja 2022., pristupljeno 14. travnja 2025.
  15. ↑ Nikša Stančić, Hrvatski narodni preporod - ciljevi i ostvarenja // Cris : Časopis Povijesnog društva Križevci, sv. 10, br. 1, 2008., str. 6.-17., (Hrčak), str. 10., pristupljeno 9. siječnja 2021.

Vanjske poveznice

uredi
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Ljudevit Gaj
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ljudevit Gaj
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Ljudevit Gaj
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljudevit_Gaj&oldid=7446997"