Tepih

Tepisi su tekstilije, koje pokrivaju podove ili zidove. U prvobitnoj formi su to bili komadi premq kojima se prilagođavala cjelokupna dekoracija, uzorak i konstrukcija domova. Od 1950-ih godina tepih se proizvodi u proizvoljnoj dužini, kao traka u raznim širinama čak do 6 m, a koja se zatim siječe po potrebi kupca.

Jedan od Ardabil tepiha

Mali tepih

Tepih napravljen prije 2500 godina

Prvi tepisi su se vjerovatno izrađivali u srednjoj Aziji prije 4–5 hiljada godina. Do sada najstariji nalaz je iz okoline Pasirika u dolini Altaja.

Tepih sa dvora kralja Milana, vuna, tkanje, porub, 123×183 cm, 19. vijeka. Zbirka Muzeja rudničko-takovskog kraja iz Gornjeg Milanovca

Historija

Pazirški tepih, najstariji sačuvani tepih na svijetu (Armenija ili Persija, 5. vijek pne)

Čvorasti tepih vjerovatno potiče iz oblasti Kaspijskog mora (Sjeverni Iran) ili Armenskog gorja. Iako postoje dokazi o šišanju koza i ovaca radi vune i dlake koja je predena i tkana još prije 7. milenijuma, najraniji sačuvani primjerak je „tepih Pazirik“, koji datira iz 5. do 4. vijeka p. n. e. Otkrio ga je Sergej Ivanovič Rudenko 1949. godine u grobnici Pazirik u Altajskim planinama u Sibiru. Radi se o tepihu bogate boje je dimenzija 200 x 183 cm i uokviren je ivicom grifona.

Ovaj četvrtasti čupavi tepih, koji je gotovo savršeno netaknut, je pripisivan mnogim kulturama. Mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Prostirka je tkana koristeći armenski dvostruki čvor, a boja crvenih niti izrađena je od armenske kočinele. Prema mišljenju stručnjaka drevnih tepiha, Ulrich Schurmanna: „Iz svih dostupnih dokaza ubijeđen sam da je Pazirik tepih bio pogrebni pribor i najvarovatnije remek-djelo armenske izrade“. Ganchorn se slaže sa ovom tezom. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počasti, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije. Historičar Herodot, pisao je u 5. vijeku prije nove ere, da su stanovnici Kavkaza tkali lijepe prostirke sjajnih boja koje nikada ne izblijede.

Armenija

U Armeniji su iskopani različiti fragmenti tepiha koji datiraju iz 7. vijeka prije nove ere ili ranije. Najstariji, i jedini preživjeli čvorasti tepih koji postoji je tepih Pazirik, iskopan iz smrznute grobnice u Sibiru, datiran od 5. do 3. vijeka p. n. e, sada u muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu. Ovaj četvrtasti čupavi tepih, gotovo savršeno očuvan, mnogi stručnjaci smatraju da je kavkaskog, specifično armenskog porijekla. Na ruševinama Persepolisa u Iranu, gdje su različite nacije prikazane kako odaju počast, dizajn konja sa tepiha Pazirik isti je kao i reljef koji prikazuje dio armenske delegacije. Armenski tepisi bili su poznati po putnicima koji su putovali u Arcah; arapski geograf i historičar Al-Masudi primjetio je da, među ostalim umjetničkim djelima, nikada nije vidio takve tepihe bili gdje drugo.

Historičar umjetnosti Hravard Hakobjan napominje da „arcaški tepisi zauzimaju posebno mjesto u historiji armenske proizvodnje tepiha“. Uobičajene teme i obrasci pronađeni na armenskim tepisima bili su prikazi zmajeva i orlova. Oni su bili različitog stila, bogati bojama i ukrasnim motivima, te su čak bili i razdvojeni po kategorijama u zavisnosti od toga koje su životinje na njima prikazane, kao što su arcvagorgs (orlovski tepisi), višapagorgs (zmajevski tepisi) i ocagorgs (zmijski tepisi). Tepih koji se pominje u natpisima Kaptavana sastoji se od tri luka, „prekrivena vegatativnim ukrasima”, i umjetnički podseća na iluminirane rukopise proizvedene u Arcahu.

Umjetnost tkanja tepiha je pored toga bila blisko povezana sa izradom zavjesa, o čemu svedoči odlomak Kirakosa Gandžakecija, armenskog historičara iz 13. vijeka iz Arcaha, koji je pohvalio Arzu-Katun, suprugu regionalnog princa Vaktang Kačenacija, i njene kćerke za njihovu stručnost i umijeće u tkanju.

Azerbejdžan

Gultapinovo iskopavanje otkrilo je nekoliko alata za tkanje tepiha koji datiraju iz 4. do 3. milenijuma prije nove ere. Prema enciklopediji Iranica Online: „Glavna zona tkanja bila je u istočnom Zakavkazju južno od planina koje su presijekle region po dijagonali, područje koje se sada nalazi u Azerbejdžanskoj SSR; to je domovina turskog stanovništva poznatog danas kao Azeri. Ostale etničke grupe takođe su se bavile tkanjem, neki od njih u drugim dijelovima Kavkaza, ali su imali manji značaj.” Azerbejdžan je bio jedan od najvažnijih centara tkanja tepiha i kao rezultat toga razvilo se nekoliko različitih škola. Dok su škole tradicionalno podijeljene na četiri glavne grane, svaka regija ima svoju verziju tepiha. Škole su podijeljene u četiri glavne grane: Kuba-širvanska, Ganja-kazahstanska škola tkanja tepiha, Baku škola tepiha, karabaška škola tkanja tepiha. Tkanje tepiha je porodična tradicija u Azerbejdžanu koja se prenosi verbalno i prsktično kroz praksu, a također je povezana sa svakodnevnim životom i običajima svog naroda. U Azerbejdžanu se proizvode različiti tipovi tepiha i prostirki, poput proizvoda od svile, vune, zlatnih i srebrnih niti, kao i kilim, sumak, zili, verni, mafrashi i kurjun. Godine 2010., tradicionalna umjetnost azerbejdžanskog tkanja tepiha dodata je na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva UNESCA.

Indija

Indijski tepisi poznati su po velikoj gustini čvorova. Ručno izrađeni tepisi su specijalitet i veoma su traženi na Zapadu. Industrija tepiha u Indiji uspjela je u uspostavljanju društvenih poslovnih modela koji pomažu ugroženim dijelovima društva. Značajni primjeri poduhvata društvenog preduzetništva su Džejpurski tepisi i maloprodajni lanac Fabindija.

Iran

Patern Drveta života

Iran je najveći svjetski proizvođač i izvoznik ručno izrađenih tepiha, koji proizvodi tri četvrtine ukupne svjetske proizvodnje i ima udio od 30% svjetskih izvoznih tržišta. Iran je također proizvođač najvećeg ručno izrađenog tepiha u historiji, površine 5.600m². Crteži na perzijskim ćilimima predstavljaju scene iz svakodnevnog života, kulturno-historijske spomenike, drvo života i druge simbole.

Turska

Prodavac tepiha (Đulio Rosati)

Turski tepisi (poznati i kao anadolijski), bilo da su ručno čvorovani ili ravno tkani, jedni su od najpoznatijih i etabliranih ručno izrađenih umjetničkih djela u svijetu. Historijski gledano: varski, kulturni, ekološki, društveno-politički i društveno-ekonomski uslovi stvorili su široko rasprostranjenu utilitarističku potrebu i pružili umjetničku inspiraciju mnogim plemenskim narodima i etničkim grupama u centralnoj Aziji i Turskoj.

Najstariji zapisi o ravno tkanim ćilimima potiču iz neolitske keramike u Čatal Hojuku, iz perioda oko 7000 godina prije nove ere. Jedno od najstarijih naselja koja su ikada otkrivena, Čatal Hojuk se nalazi jugoistočno od Konije u sredini Anadolijske regije. Dosadašnjim iskopavanjima (iskopano samo 3% površine grada) pronađena je karbonizovana tkanina, kao i fragmenti ćilima naslikani na zidovima pojedinih stanova. Većina njih predstavlja geometrijske i stilizovane oblike koji su slični ili identični drugim historijskim i savremenim dizajnima.

Ušački tepih (kasni 19. vek)

Žene svoje vještine tkanja su učile u ranom uzrastu, provodeći mjesece ili čak godine na izradi lijepih prostirki za upotrebu u svakodnevnom životu. Kao što je u većini kultura tkanja, tradicionalno i gotovo isključivo su žene i djevojke bile zanatlije i tkalje.